Menu

zaglavlje

15.000 VIDLJIVIH, I JOŠ TOLIKO  NEVIDLJIVIH  VALJEVKI I VALJEVACA SU ŽRTVE NATO BOMBI SA  OSIROMAŠENIM URANIJIMOM!

15.000 VIDLJIVIH, I JOŠ TOLIKO NEV…

Danas se navršava četvt...

ODBOJKAŠICE VALJEVA ZASENILE LAŽNU ELITU U URUŠENOM GRADSKOM SVETU SPORTA

ODBOJKAŠICE VALJEVA ZASENILE LAŽNU …

U nikad siromašnijoj po...

NASTASIĆ OTKAZAO PIKSIJU

NASTASIĆ OTKAZAO PIKSIJU

Odlične partije u...

POSLE IZBORENOG OPSTANKA, DVOJAC NAJBOLJIH, LEŠIĆ I DAY  NAPUSTILI METALAC

POSLE IZBORENOG OPSTANKA, DVOJAC NA…

Najgledaniji i finansij...

SVE JE U SRBIJI NA PRODAJU,  ALI NE I CRNO BELI SVET!

SVE JE U SRBIJI NA PRODAJU, ALI NE…

Vreme smrti traje, što ...

SILUETA ANĐELA I LJUDSKOST ZA NADU DA SMO JAČI OD BESRAMNIH PORUKE ZLA

SILUETA ANĐELA I LJUDSKOST ZA NADU …

Silueta andjela u nebes...

NAJBOLJI U IZBORU SPORTSKOG SAVEZA ACA I MAŠA "ISPALI" IZ sns  "ŠEME"

NAJBOLJI U IZBORU SPORTSKOG SAVEZA …

I pored intenziviranog ...

VREME ZLA TRAJE, ĐAVOLJI OKOT DIVLJAO NA VIDRAKU

VREME ZLA TRAJE, ĐAVOLJI OKOT DIVLJ…

Uzdignute pesnice Stjep...

Prev Next

Specijalistička internistička ordinacija Dr Tomić Valjevo, V. Mišića 102. Tel: 014/228-321 i 065/228-3211

Kardiolog (Dr Đorđević) Telefon: 064/9700-041

INTERNISTIČKI PREGLEDI, GASTROENTEROLOGIJA, ENDOKRINOLOGIJA, ALERGOLOGIJA, DIJAGNOSTIKA, GASTROSKOPIJA,

KOLONOSKOPIJA, ULTRAZVUK ABDOMENA, SRCA, ŠTITASTE ŽLEZDE, DOPPLER KRVIH SUDOVA ABDOMENA

Dragan Ilić

Dragan Ilić

OTIŠAO JE BOŽIDAR GNJECA PEROVIĆ VALJEVSKI DENIS LOU

gnjeca perović 1939 2024 1

Na Sretenje u  nebesku svetlost je dostojanstveno i tiho ispraćen  jedan od najvećih, što je fudbalsko Valjevo ikada dalo, Božidar- Gnjeca- Perović (1939-2024), valjevski Denis Lou.

Na svoj jedinstven način, više od dve ipo poslednje decenije bitisanja u svom gradu Valjevu sa sličnima sebi, Perović je gospodski, a takav je bio ceo svoj vek, tražio put povratka valjevskog fudbala.

Postao je deo svetlosti da sa  Đuricom,  Tekirom,  Rajom, Borom Grujom, Radom Ćorom, Palentom, Žilom, Džonsom...  igra nebeski fudbal.

budućnost 1970 121

Nije se nikad spustio na nivo secikesa,  skorojevića i vucibatina što se kote godinama. Izlazak  iz kazamata u kome bukagijama okovan čami valjevski fudbal nije dočekao. Nije dočekao dan ustanka i pobede. Zlo  hara a naš dobri Gnjeca je   otišao, nadamo se u bolje društvo. 

A, tamo gde se fudbal poštovao i voleo više nego u Valjevu, u vojvođanskim ravnicama očarani igrom Božidara Perovića, Gnjecu su ne slučajno, prozvali srpski  Denis Lou!

Svi su uživali prvo Gnjeca, saigrači i navijači u čaroliji valjevskog fudbaskog Merlina. A u „malom“  Valjevu   Perović, Žika Janković i  Sreten Đurica,   su činili  sveto trojstvo” Metalca, ojačano Rajom  Lazićem, Tekirom Paunovićem, Lalom Đurićem... bili su moćni poput  onog u velikom  Mačester  Junajtedu: Denis  Lou, Bobi  Čarlton i Džordž Best.

Bilo je to vreme kada je fudbal bio “opiujum za narod”.

U Valjevu je Metalac uspeo da se u jednom trenutku izdigne iznad svake politike. Postao je jači od svakog državnog funkcionera, kako su u to  vreme zvali izabrane da sa narodom obnavljaju ratom opustošenu zemlju, i zajednički grade nešto mnogo lepše, ali i da uživaju u fudbalu.

 Gnejca Perović je  igrao je i živeo za fudbal u vreme kada je postojao u svemu sistem vrednosti, pa samim tim i u svetu fudbala.

Valjevo je prepoznalo  vrednost Perovića i ne pitajući za cenu, i Gnjeca se 1965, vratio iz Novog Sada, da ponovo zaigrao  u svom Gradu. A bio je preko potreban, jer nije bio fudbalski dragulj, već dijamant, lako prepoznat i nemerljivo potreban. Gnjeca je bio je majstor fudbala od koga su čuvari bežali. Gospodara lopte najvažniji rekvizit fudbalske igre je baš “slušao”. Krotko je izvršavao sve Gnjecine “zapovesti“. Lagan, krhke građe, graciozanim potezima je plesao po terenu  dovodeće rivale do očaja, spremne  da pokušaju i fizički da mu naude. Ali  stići Gnjecu je bilo ravno jurnjavi vetra u planini.  Lopta bi nestajala posle Gnjecinih lucidnih driblinga,  a protivnici su izbegavali duel sa Perovićem, jer  znali su ih čeka finta od koje spasa nema. Gnjeca je bio  igrač prefinjene tehnike, i lucidnih nepredvidivih poteza. Finte u mestu ili u trku svejedno,  i mogućnost da  lopta proleti kroz noge, čuvaru, dovodili su protivnike do očaja.

 Perovićev pregled igre, lucidni pasovi, čuvanje lopte, naravno najlepše u fudbalu, golovi,  bili su magnet za publiku i grmljavinu  radosti na tribinama.

A fudbasko znanje pored urođenog talenta Gnjeca je sticao kod  Škobe, Triše Jovanovića, Miška Lazića,  Bebice Miloševića...

fk bfc metalac 1963

Na početku 60-ih prošlog veka, politička fuziju Budućnosti i Radničkog, iznedrila je nešto treće, FK Metalac. Druga liga je bila nedostižan cilj  za ekipu trenera Dragoslava Škobe Filipovića. U dva navrata Pančevci i Subotičani su prošli, a Metalac nije iako je imao uvek bolje igrače. Zaustavile su ga povrede, sudije,  penali, konačno neorganizovanost, i veština da se uhvati u koštac sa „nevidljivim“ rivalima.

Trebalo je vreme da prođe da se  stara družina pojačana novim talasom igrača ponovo okupi. U društvu za velika dela mesto je bilo rezervisano i za  Božidara Perovića. Posle sjajnih sezona po vojvođanskim  klubovima Bačkoj iz Bačke Palanke i  Novom  Sadu, Dragoljub Milošević Bebica, trenerčina par ekeslans, kasnije sa uspešnom karijerom u Jugoslaviji i Španiji, okuplja stari-novi tim.  Zvezdin  trener  Pera Ćosić, logistika iz Beograda, ali pre svega igra na terenu konačno  donose prolaz. Osvojena titula u Srpskoj ligi je najvila i viši rang Drugu ligu.

bfc 68 prvak srpske lige

U kvalifikacijama sa Hajdukom iz Kule, 1969-te, Gnjeca je igrao mestralno. Sa  dve pobede Metalac postaje član  Druge ligu Sever. Utakmice sa  subotičkim  Spartakom ,  zrenjanskoim Proleterom,  Novim Sadom, Bačkom, Osijekom i Metalcem iz istog grada, Dinamom iz Vinkovaca, BSK-om iz Slavonslog Broda, Borovom,  Jedinstvom iz Brčkog, Radnikom (Bijeljina), Zemunom... bile su  fudbaski  praznik.

bfc 1969 1

Vladika Ladavec–Džons, Popović, Laca Velimirović, Mića Petković, Tešić- parfem, Piklja Savković,  Braca Brajović, Žika i Nine Janković, Žile Prodanović, Lale Đurić,  Tekir Paunović, Raja Lazić, Pidon Milosavljević, Time Mašić  pojačani  Palentom  Simovićem iz Mionice, Borom Grujičićem  sa Uba, Bracom Đorđevićem  i Perićem iz Koviljače, Lečićem iz Loznice, novim biserom Cigom Petrovićem, Štacom Vljakovićem,  Bubom Petrovićem...  sa vođom  Sretenom  Đuricom i prvom violinom Gnjecom Perovićem, bili su otkrovenje Druge lige.

Kako je rekao „tehniko“ Novog Sada, uvaženi Hugo Ruševljanin,  Miljanu Miljaniću, tvorcu moderne Crvene zvezde i novog pravca u YU fudbalu: „Da sam imao valjevski Metalac, nikada ti sa Zvezdom ne bi bio prvak Jugoslavije".

Ubrzo zbog povrede Perović 1970. završava blistavu  karijeru. Do kraja života ostaje uz svoju pored porodice, najveću ljubav, fudbal.

Porodica, prijatelji i poštovaoci su ispratili fudbasku ikoni i ljudinu, skromnog uvek pozitivnom energijom "naoružanog"  Božidara Perovića-Gnjecu u večnost 14.februara, na Sretenje, na Novom groblju u Valjevu.  

 

DUH NEUGASIVE SVETLOSTI BESMRTNE SPORTSKE HEROINE CECE RADOJEVIĆ ŽIVI

CECA RADOJEVIC 2006

U čast valjevske heroine karate sporta, i sportskog radnika neiscrpne energije, rano preminule Svetlane Cece Radojević(39), Grad  Valjevo već 12 godina zaredom organizuje Memorijalni internacionalni karate turnir posvećen sećanju na Cecu.

ceca r 1

A naša nezaboravna Valjevka Svetlana Ceca Radojević je preminula 17.jula 2006.godine, u 39.godina. Rođena pobednica posle lavovske borbe izgubila je najvažniju bitku, iako se nije predavala do poslednjeg trenutka.

A, mogla je mnogo toga da učini za svoje najdraže ćerku Vanju i sina Nemanju. U omiljenom karateu takođe, gde  je prepoznata, kao  uspešan trener i priznata, ne samo u svom  grada Valjeva, već i mnogo šire. 

Ceca potiče iz poznate  valjevske sportske porodice. Majka Mirjana je bila  talentovana gimnastičarka a otac Živojin Žoja Radojević vrsni gimnastičar i majstor karatea, a najveća ljubav mu je pored porodice bio fudbal. Postao je  legendarni golman ubskog Jedinstva, a kasnije i valjevskog Metalca. Takođe je bio omiljeni trener i pedagog. Isticao se u radi sa mladima. Lično ga je Miljan Miljanić angažovao da bude u stručnom štabu mladih selekcija Srbije i Jugoslavije. 

Ceca je karate je zavolela od malih nogu, a prvi učitelj joj je bio Duško Sopčić u Omladincu 1981. godine. Prve medalje stigle su već 1983,  da bi 1986. prešla u novosadsku Vojvodinu. U velikom klubu je sarađivala sa najboljim srpskim  karatistom svih vremena Dušanom Dačićem, koji je prepoznao Cecine sportske  vrline i fanatičnu predanost karateu.

Ogromno znanje i iskustvo Ceca prenosi po povrataku u Valjevu 1989. na mlade u KK "Španac" i KK "Zvezda". Ujedinjenjem sa karate sekcijom  Ilija Borčanin" nastaje Karate klub "Budućnost". Slede vanserijski uspesi u Karate Srpskoj Uniji. Ceca obavlja dužnost trenera i direktora. Studiozan i stručan rad donosi uspehe, nikada više ne ponovljene. Cecina stručnost, posvećenost i neizmerna ljubav uticali su da pored talenta mladih karatista, do punog izražaja dođe formiranje zdrave ličnosti, ključnog faktora u stvaranju šampiona poput Kristine Živanović Katarine Kraljević, Miloša Kovačevića, Jelene Kostić, Jelene Joksimović, Saše Uroševića... Ceca je ulivala veru u soptstvene vrednosti mladim karatistima da postanu šampioni na državnom nivou i osvajači evrpskih i svetskih odličja.

ceca 3

Ceca je kao retko ko znala da svojstvenim fanatizmom i harizmatičnom magijim da "zarazi" svoje učenike i decu. A ući sa Cecom u svet karatea, boriličke  veštine "golim rukama", nastale u Japanu bila je privilegija i čast za svako dete. Za učenje odbrane šakama, jedinim "oružjem" trebalo je na prvom mestu pored talenta biti hrabar, strpljiv i istrajan. Cecin rad i uspesi su prepoznati na najvišem nivou, i ubrzo je postala savezni trener Srpske karate Unije, i  internacionalni  karate sudija. Ceca se stručno usvršavala. Poslednju  godinu svog mladog života, kao diplomirani pravnik posvetila je radu u Sportskom savezu Valjeva  od njegovog osnivanja 2005.godine. Posebno se isticala u brojnim aktivnostima UFK Valis kao stručni saradnik u realizaciji brojnih sportskih programa.   Ceca je bila nosilac  crnog pajasa, Treći dan  u karateu, a bavila se i drugim sportovima. Volela je fudbal i košarku, a  sjajno je igrala tenis, čak je bila u jednoj sezoni najbolja teniserka Vojvodine.

U podršku  Karate Federacije Srbije, i pokroviteljstvo  Grada Valjeva, proteklog vikenda turnir je realizovao  Karate klub 014.

Ovoga puta za odličja se borilo više od 350 karatista i karatistkinja iz 40 klubova iz SR Srbije i Republike Srpske. Našu državu su predstavljali takmičari  Karate  saveza Vojvodine, Kosova i Metohije, Beograda i uže Srbije.

ceca 12 mem

Predsednik Karate federacije Srbije Slavoljub Piper, je u svojoj besedi izrazio zadovoljstvo što u Valjevu zahvaljujući i besmrtnom duhu Cece Radojević  karate sport živi. Gradonačelnik Lazar Gojković je otvorio turnir, pozdravio učesnike i poželeo im uspeh i prijatan boravak u našem gradu.

Najuspešniji od svih je bio  Karate klub Bor. Karate klub Borac-Čačak je bio drugi, a Karate klub Knjaz Miloš iz  Aranđelovca treći. Nagrađeni su i najuspešniji pojedinci.

Takmičari Karate kluba „Kopaonik“ vratili su se u svoj Leposavić sa tri odličja. U kategoriji pionirki, kate 2013. godište, klase ED, Emilija Bošković osvojila je treće mesto, kao i u klasi E, Emilija Jezdić(2015) i Novak Milanović(2012) u kategoriji nada, kate. Rezultati u Valjevu su potvrda  kontinuiteta u radu mladog kluba, posvećenosti mladih i stručnog rada.

KK LEPOSAVIC KARATE 1

"Šampioni" iz Banje Koviljače, su došli u Valjevo sa 6 takmičara. Osvojili su  3 zlatne, 1 srebrnu i 3 bronzane medalje.

kk sampioni banja k

 Junior Marko Vukašinović( do 61kg) Marko Vukašinović, i u senioroskoj konkurenciji do 67kg,  senorka Valentina Vukašinović(do 55kg) osvojili su  prva mesta.  Pionir Dušan Jakić(35kg) je bio  drugi a bronza  je pripala: Tijani Mijajlović, konkurencija nade, poletarcu Veljku  Avramoviću i poletarski – Katarini Tomićević.  KK "Šampioni sa Drine" vratio se  Mali  Zvornik sa 5  bronzanih odličja.

 

KOŠARKA U ARENI BEOGRAD JE SVETSKI FENOMEN, A U URUŠENOM VALJEVSKOM SPORTU METALAC ŽIVI

 

kkm publikaaaa1

Dominacija košarke i  "gaženje"  raspalog srpskog fudbala se vidi na svakom koraku. Beograd je košarkaški centar sveta.  Večite gleda najviše ljudi na svetu, raduju se tuguju, negoduju, ali ljubav nema granice. A u valjevskom devasiranom svetu sporta, sa najviše narodnog novca, raspolaže  KK Metalac živi, a i deca "zaražena" Arenom ga ponovo vole! 

Ma šta ko mislio beogradski crno i crveno beli nemaju isti tretman, jer predsednik bez ustrčavanja pokazuje svoju navijačku pripadnost, što je svetski jedinstven primer u svetu sporta.

Bez obzira na trenutni manjak pobeda i šokantni poraz u sred Arene od Bajerna  Partizan je dalje gospodar svoje sudbine. Igrom i rezultatima će pokazati koliko je moćan da prokrči put do Berlina i fajnal fora u maju. Ostaje samo da "krađa" lopte u Bolonji skokom iz auta nije detonirala  optužbama na račun sudijske trojke, za realnost i pokazatelj gospodstva, iako je baš  taj detalj odlučio pobednika, i u mnogome odredio sudbinu oba kluba ove sezone u Evroligi.

Kiks u Bolonji je ništavan u odnosu na događaj posle monstruoznog zločina u  "Ribnikaru". Da li baš se slučajno, ali se desilo.

Maloletni monstrum je posle dva trijumfa Partizana u Madridu, na korak od fajnal fora, najpre ubio školskog čuvara partizanovca, a zatim još devetoro svojih vršnjaka, školskih drugova  i drugarica. Svi su navijali  za... Monstrum je  živ sudi mu se, a malih anđela i partizanovca Dragana nema. Tek toliko da se zna, kao dodatak deceniju i više utamničenoj istini. 

A, najbogatiji, najveći, naprivilegovanji, najzaštićeniji klub, preksinoć je bez Valjevca  Tea je "potonuo" u blato".

Što sada deli društvu sa dva  najgora tima u  Evroligi nije kriva  "gažena linija", već nesmotrenost u žaru borbe, ali pre svega momci   "zelene šume", i njihov novi vođa Trinkijeri. Na prvom mestu pobednika je odlučilo odsustvo Tea, a  na kraju kraju kada je pobeda ipak bila na dohvat ruke, u deliću sekunde od junaka Jago se pretvorio u tragičara, i "ubicu" snova da u Evroligi nije sve gotovo. "Ponos" Srbije će u narednoj sezoni morati da potraži novu šansu za nešto više, ali ostaju na raspolaganju tri trofeja. Šamionski prsten ABA lige, i viza za novu jesen i zimu u Evrolili. Preostala dva su domaća Kup Radivoja Koraća i da li slučajno, nazvana privatna domaća Srpska liga. 

Pokušaj iskrivljavanja  istine  medijskih manipulatora, serviranjem lažnih optužbi i kleveta, tragikomičnih i šizofrenih kreacija ponuđača gomile  neistinitih bljuvotina, umirujućih za isprane mozgove, i tešenje gubitnika, kao i uvek i ovaj put završio je u blatu.

Realno sagledavanje stanja, prepoznavanje grešaka i traženjem boljih rešenja, jedini su put su da se konačno shvati da i pored zavisničke podrške vlasti-"duha iznad rupe",  sila i novac, definitivno nisu dovoljni  da se bude najbolji. Samo eliminacija nadubudnih  osionih, posebno lažnih eksperata, u biti  nadubudnih i osionih škartova je prvi korak. Pristojnost, znanje, selekcija,  posvećenost samokritičnost,  odgovornost i zrnce sreće su izazov. Ali uvek je presudan faktor hrabrosti,  da konačno zasija svetlost slobode, pravde i pobede!

Uz malo sreće  ima  uvek ima šanse za bolje, šampionsko sutra.

U poremećenom sistemu vrednosti do beskonačnog i nazad godinama, egzistincija normalnosti i kvaliteta ne postoji, ili je svedena na maksimum minimuma.

Tako da umesto da zasade, sa puno ljubavi gaje, i sačekaju da odraste, mnogi kupuju "drvo uspeha".

Primera bezbroj, a svi imaju zajednički imenitelj, bacanje  novca zarad lažnog uspeha. Lična korist i promocija su uvek u prvom planu.

Krajnji efekat su mahom nagomilani dugovi i bežanje, sa posledicom gašenje ili nestajanja gubitaša.

Ima i primera pojednih fanatika, koji bi da  sve ponovo vrate u normalu.

Na valjevskim prostorima poslednji najnenegativniji  primer su decenijski konačno prekinut pre pola decenije u košarci,  dvodecenijki fudbalu i bljesak preko noći boksa, i nestanak, sa veštački napravljene scene. 

 Najdrastićniji primer sitnoplićarskog vređanja zdravog razuma je streljaštvo. Sport u kome jedan klub dobije "samo" 24 puta više narodnog novca za svoje potrebe, od drugog, a oba egzistiraju su u istom Gradu Valjevu!?

Trenutno "prva violina" posle skoro dvodecenijskog "ropsta" i nemerljive štete, je KK Metalac.

Činilo se da će ulazak Jovana Teodosića, i stručno rad Vadimira Đokića biti spas za devastirani  Metalac.

"Ljubav" je pukla" kad se najmanje očekivalo za potvrdu sumnji da je nikada nije ni bilo.

Danas obojica nisu u košarci, Jovan svojevoljno, a Vladimir je "kidnapovan " iz  posle dve sezone provdene u Vršca, da bi  sticajem okolonosti, odnosno odlukom  jednog čoveka u novembru napustio redove subotičkog Spartaka.

Zanimljivo da je rastanak Đokića sa Subotičanima  usledio neposredno posle poraza   "plavih golubova" u Valjevu. 

Umesto Jovana Teodosića Metalac ima novog predsednika od prošlog leta, a kod koga se ne zna šta nosi dan, a šta noć. Metalac je sinoć upisao 10-u  pobedu u KLS. Savladana je kraljevačka Sloga sa 89:84 u teškom meču, i ružnom za gledanje, ali od presudnog značaja za celu sezonu. Metalac je pobedom praktično obezbedio opstanak u KLS, iako do kraja lige ima još 9 kola. Skoro trećina utakmica, treba da se odigra u naredna dva meseca.

I pored niza apsurdnih poteza jednog čoveka i odluka, Metalac živi!

Posle dovođenja buljuka i otpuštanja buljuka igrača, samovolju predsednika Jankovića je na svojoj koži osetio najmlađi, ali sa svojim ja, trener Saša Milićević.  Zamenio ga je "nevidljivi" i naravno poslušni, trener, nepoznat i bolje obaveštenima u svetu košarke. Na sreću deca Partizana Sava Lešić, Stefan Sinovec, u najavi je bio i Nemanja Bjelica, pa Filip Đuran i Miloš Grubor kao i "ceđeni" kapiten Marko Bajić su sa pre svega pogođenim pre svega tandemom  amerikanaca Keni Dejom i Amstrongom izneli teret dosadašnjeg toka prvenstva. 

ameri amstrong i deni kej1

Bez namere da se potceni kvalitet, lige, svim ljudima što vode i ulažu u klubove jasno, od  akteri KLS nemaju ama baš nikakve koristi.

Od 18 miliona predviđenih budetom Grada za 2024. dok se regulišu do sada prispele obaveze,  otvara pitanje, šta će ostati, i šta biti sa Metalcem posle 14. aprila 2024. godine.

Definitivno je spas u privatizaciji, ali Valjevo nije ambiciozni drugoligaš Gajdobra, ni Sombor Nikole Jokića, a ni Spartak,  Vojvodina i Zlatibor.

Za potvrdu ko smo i šta smo večeras u Valjevo gostuje cirkus Medrano  sa lavom, medom, majmunima, i ko zna još kakvim atrakcijama, porućuju najavljivači, što iz kombija grme sa ozvučenjem  pozivajući narod  na predstavu.

cirkus medrano1

Samo nam je cirkus falio, taman za toliko puta izrečeni zaključak:

"Spasa nam nema, propasti nećemo!"

ČETIRI DECENIJE OD ZIMSKIH OLIMPIJSKIH IGARA U SARAJEVU

 zoi sarajevo 1

Na današnji dan su pre četiri decenije otvorene  Zimske Olimpijske  igre u Sarajevu. Jugoslaviju je predstavljao 71 takmičar u svih deset sportskih disciplina. Olimpijski plamen je zapalila klizačica Zagrepčanka, danas dr Sanda Dubravčić.sanda dubravcic zoi sa 84

Jugoslovensku trobojku na svečanom otvaranju nosio je Jure Franko skijaš iz Nove Gorice.

jure zastava oi s 84

Prvo  odličje ikada za  Jugoslaviju, i to srebro u  veleslalomu je osvojio, baš on, Jure Franko. Posle prve vožnje bio je četvti, a u drugoj najbrži taman dovoljno za drugo mesto na pobedničkom postolju.

jure franko veleslalom1 Jugoslavija je bila predvodnik  Pokreta nesvrstanih, balans Hladnom ratu, između Istoka i Zapada, i to je bio možda i najbitniji faktor da dobije ZOI.

Odnos velikih sila je znatno pogoršan u vreme kada se Sarajevo kandidovalo, a političke prilike su se prenele na sportska borilišta.

Od presudnog značaja za dobijanje kandidature bila politička pozicija Jugoslavije u svetu. Ko će  biti domaćin  14. Zimskih olimpijskih igara odlučeno je  18. maja 1978. u  Atini.

Konkurisali su japanski Saporo, švedski Geteborg i Sarajevo. Jugoslovenska delegacija je ponudila „moderan koncept vrlo zgusnutog prostora prečnika 32 kilometara", za sva takmičenja, a Sarajevu je u prilog išlo i što je Saporo već bio domaćin ZOI. Geteborg je nudio opciju organizovanja nadmetanja na više mesta, udaljenih nekoliko stotina kilometara.

Jugoslovenski koncept je „shvatio i prihvatio" tadašnji predsednik MOK-a, Irac Majkl Moris. Lord Kilanin je zagovarao ideju se  ide na potpuno novo područje sa željom i idejom da jačamo i razvijamo olimpijski pokret.

Artur Takač, jugoslovenski atletičar i funkcioner MOK-a je vešto vukao stranu Jugoslaviji  i Sarajevu. Glasalo se u dve runde, a dogovor je bio  princom Bertilom, predsednikom švedskog Olimpijskog komiteta, da ako Sarajevo ispadne prvo, jugoslovenski glas ode Geteborgu i obratno. Švedski princ je navodno obećao „glasove šest skandinavskih članica" MOK-a. Geteborg je ispao, a finalisti su bili Saporo, u prvom krugu sa 33 glasa, dva više od  Sarajeva.  Krajnji ishod je bio 39 glasova za Sarajevo, 3 više od Sapora. 

Nije bilo lako organizovatu Olimpijske igre jer su bile preskupe.

 Denver je odbio domaćinstvo ZOI 1976. jer stanovnici na referendumu odlučili da ne žele Olimpijske igre finansirane državnim sredstvima. Politizacija  sporta je i pre toga uzela maha.

Pred početak Olimpijskih igara u Meksiko Sitiju 1968, policija je pobila stotine studenata koji su protestovali zbog ovog događaja, a  četiri godine kasnije, u Minhenu, palestinski teroristi su ubili otete izraelske sportiste.

Los Anđeles je domaćinstvo, kao i Sarajevo, dobio u Atini 18. maja 1978.

Navodna ideja oko „zajedničkog okupljanja u multietničkom Sarajevu" između bojkota dveju Letnjih olimpijskih igara, nikada nije bila namera, već je organizacija dobijena „spletom srećnih okolnosti". U Jugoslaviji niko nije razmišljao da spaja dva sveta, Vašington i Moskvu, i ispostavilo seda je  mala  grupa ljudi je dobila  organizaciju ZOI, tada i nikada više.

Zimske olimpijske igre u Sarajevu otvorene su 8. februara na sveže renoviranom stadionu Koševo, pred 60.000 ljudi. Neverovatnih  7.000 novinara pratilo je sportske događaje na snegu i ledu, od slaloma i veleslaloma, boba i sankanja, nordijske kombinacije i ski skokova, do hokeja i klizanja.

Podrška Sarajevu je stizala od MOK-a i predsednika Huana Antonija Samarana, kome su ovo bile prve Olimpijske igre u dugom mandatu, a organizac9ja ogara u Sarajevu je  pohvaljena, i  finansijski efekat he bio pozitivan za domaćina, osvarena je dobit od 12 miliona dolara.

Američka televizija ABC je platila rekordnih 91,5 miliona dolara za prava prenosa,  za Zimske olimpijske igre. Organizacija je bila na najvišem nivou, a  učesnici su bili oduševljeni  gostoprimstvom.  

Sarajevo ipak „nije postalo zimski centar" ali su 14. ZOI zaradile. Sve kasnije organizivane zimske i letnje OI bile su daleko skuplje i nisu donosile dobit organitorima.

 Za samo šest godina, do februara 1984. godine,  od Sarajeva je napravljen  olimpijski grad. Izgrađeni su: Olimpijska dvorana Zetra, staza za bob i sankanje na Trebeviću, ski-skakaonice na Igmanu, kao i skijaške staze na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, zatim  Olimpijsko selo na Mojmilu, hoteli 'Holiday Inn', 'Igman' i 'Vučko', a renovirani su centar Skenderija i stadion Koševo. 

Ono što je posebno impresivno jeste da je većina ovih projekata započeta tek kada je potvrđeno da će biti   Igre održane. Završeni su većinom ili 1982. ili 1983. godine..

Po jednu trećinu potrebnih sredstva za izgradnju objekata obezbedili su grad Sarajevo, SR BiH, kao i druge republike i pokrajine.

Rukovodstvo BiH pronalazilo različite načine za finansiranje ZOI, poput domaćih i stranih kredita, ali i od TV prava i pozajmica od MOK-a.

Raif Dizdarević, tadašnji predsednik predsedništva SR BiH, nije naišao na podršku slovenačkog rukovodstva. Zahtev za odlaganjem ili odustajanje od organizacije Slovenci su predočili i predsedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu na proleće 1979. na Brdu kod Kranja. Ipak ugled i sveukupni razvoj  Jugoslavije,  posebno BiH bili su presudni.

Tito je poručio'Samo nastavite tako'.

Bosansko i slovenačko rukovodstvo je lomilo koplja oko odustajanju ili prolongiranju održavanja ZOI. Argument Slovenaca je je bila  pogoršana ekonomska situacija, platni deficitom, naftna krizom i preka potrena pomoć zemljotresom razorenoj Crnoj Gori. Trvenja su prestala  godinu dana pre  početka Olimpijskih igara u Sarajevu, novim Društvenim dogovorom, potpisan aprila 1983. i definisanjem da gotovo u potpunosti troškove izgradnje, organizacije i održavanja Igara snose  Sarajevo i SR BiH, dok je manji deo išao na teret ostalih republika, a neznatna pomoć stigla je  iz saveznog budžeta.

Proračun je bio da će objekti za ZOI koštati 8,6 milijardi tadašnjih dinara, odnosno današnjih 725 miliona evra.

 Što se tiče najvažnijih sportskih projekata, tadašnje cene su izgledale ovako:

  • Bob staza - 563 miliona dinara (danas 13 miliona evra)
  • Skakaonice - 336 miliona dinara (danas 7 miliona evra)
  • Zetra - 968 miliona dinara (danas 20 miliona evra)
  • Pista za brzo klizanje - 400 miliona dinara (8 miliona evra)
  • Skenderija - 572 miliona dinara ( 12 miliona evra) 
  • Skijaške staze - 603 miliona dinara (12,5 miliona evra)

Dobitak od ZOI u Sarajevu bio 12 miliona tadašnjih dolara (tadašnjih 1,5 milijrda dinara)! 

Građani Sarajeva su izdvajali nekih 0.2 do 0.3 posto svojih mesečnih plata 1982. i 1983. godine za organizaciju Igara, što je donelo oko  1.2 milijarde dinara (danas 100 miliona evra). Vlada SR BiH je uložila  1,8 milijardi dinara, a druge savezne republike i centralne vlade uložile su  su oko 708 miliona dinara, dok je grad Sarajevo dodao još milijardu dinara. Najviše su, naravno, donela sponzorstva, domaća i strana,  čak 13,73 milijardi tadašnjih  dinara (150 miliona evra danas).

Brojni YU giganti su izdašno pomagali ZOI u Sarajevu, a medju njima je bio i valjevski Krušik. To je jedan od razloga što u Valjevu novcem Krušika nikada nisu  izgradjeni reprezentativni spotski objekti, Hala sportova, zatvoren  bazena i fudbalski  stadion.

San je postao java, iako pre pola veka nije bilo previše optimista.

Iskra radosti buknula je 8 februara 1984. Olimpijski plamen je obasjao Sarajevo, Jugoslaviju i čitav svet.

Sarajevo postalo  prvi Grad  domaćin Zimskih olimpijskih igara (ZOI) iz jedne socijalističke zemlje.

Najponosoniji Sarajlija je svako bio Ahmed Karabegović, generalni sekretar Organizacionog odbora 14. ZOI, jer se na jednom mestu okupila mladost sveta, da širi  prijateljstvo i  ideju olimpizma.

Put od ideje do realizacije bio je popločan raznim preprekama i izazovima, ali zahvaljujući kolektivnim i ličnim zalaganjima i dovitljivošću nekih Jugoslovena, domaćinstvo je dobijeno. Najveća sportska manifestacija na tlu SFRJ u Sarajevu u desetak snežnih dana okupila je 1.272 takmičara iz 49 zemalja i trajala je od 8. do 19. februara 1984. godine. Ukupno 640.000 posetilaca ispratilo je 39 takmičenja, dok je 14. Zimske olimpijske igre putem televizije gledalo više od dve milijarde ljudi širom sveta. A Sarajlije su posebna priča. Koji sat posle otvaranja igara na Koševu, počeo je da pada jak sneg. Po snežnoj mečavi izašli su na ulice. Na poziv gradonačnika čistili su  sneg da grad ne bude zavejan. Odlazili su noću na Bjelašnice; Jahorine, Trebevića, Igmana da bi čistili sneg i  tabali skijaške staze kako bi takmičenja mogla normalno da se odvijaju. O gostorpimstvu i ljubaznosti u hotelima gde su bili brojni gosti ne treba trošiti. Sportisti, novinari, i brojne delegacije  su bili  fascinirane Sarajevom i Sarajlijama.

Maskota  Oliompijskih igara Vučko je i danas nešto posebno što potseća na veličanstveni planetarni skup sportista sveta u nekadašnjoj SFRJ.

vucko

Vučka je osmislio je slovenački akademski slikar Jože Trobec. Od  Jahorinke, i još 7454 predloga  ime za maskotu, komisija je odredila šest finalista, a ime su birali tv g ledoci z iz cele Jugoslavije. "Sivi" vuk "nosonju" širokog osmeha sa narandžastim šalom oko vrata,  ramenu na prečac je osvojio srca  ljudi. Vragolan je pobedio, a u velikom finalu za maskotu su bili kandidati, još grudva snega, lasica, umiljato jagnje, jež i planinska koza. Vučko je pobedio kao simbol lukavosti i borbe, jer je u jugoslavenskim bajkama bio  personifikacija hrabrost i snage i istrajnosti, ali pre svega, zbog mesta prebivališta gde su i bile Olimpijske igre.

Vučko je bio i ostao  simbol  prijateljstva i ljubavi.

Glas mu je pozajmio Zdavko Čolić, njegov a uzvik "Sarajevo" je bio  kombinacija urlika vuka i sevdalinke. Vučko je osvojio sve i postao je zvezda Olimpijskih igara, i danas je tražen kao slatka igračkica,  i suvenir, a  za decu  PEZ je i dalje posebno draga igračkica sa najslađim bombonicima.

Danas  je većina objekata sagrađenih za ZOI u Sarajevu srušena, devasirana ili uopšte ne postoje. Samo jedno je sigurno, duh olmpizma i Vučko žive!

Subscribe to this RSS feed
Info for bonus Review bet365 here.

VESTI

Pratite nas