U FK Crvena zvezda ozbiljno se razmišlja da seodustane od zimskih priprema u Turskoj, u znak poštovanja prema Rusiji, čiji je predsednik Vladimir Putin posetio Marakanu”, potvrdio je generalni direktor Zvezdan Terzić.

"Razmišljamo da se okrenemo Kipru, jer zbog najnovijeg incidenta koji se desio između Rusije i Turske, mislimo da ne bi bilo korektno da idemo tamo", rekao je Terzić.

Osim poštovanja prema Putinu i Rusiji, Zvezdu veže i generalno sponzorstvo sa kompanijom Gasprom.

Do velikih tenzija izmedju Rusije i Turske došlo je nakon što su Turci bez upozorenja kukavički i s leđa podmuklo oborile ruski borbeni  avion SU 24 nedaleko od granice sa Sirijom. 

Dobro je da su čelnici kluba ove godine nedelju dana prisutnog u Evropi dozvali pameti, ali gde im je bila savest prošle zime. Ubistvo navijača Marka Ivkovića – Jagode u Istanbulu 21.novembra 2014. nije ih omelo da odu na zimske pripreme u Tursku.

Ova današnja izjava sve govori o Zvezdanu Terziću i sličnim licemerima koji vode Crvenu zvezdu.

Iako je na kraju prijenosa finalne utakmice Svjetskog vaterpolskog prvenstva u ruskom Kazanu, i visoke pobjede Srbije nad Hrvatskom 11:4, komentator Mićo Dušanović najavio ponovo uključenje za desetak minuta, na vrijeme da vidimo svečanu dodjelu medalja, Hrvatska televizija nije se uključila u izravni prijenos. Ni nakon deset minuta, ni nakon sat vremena, ni sutradan, niti ikad više, piše Boris Dežulović, hrvatski novinar u kolumni na sajtu TV N1.

Tek, u kasnom je večernjem Dnevniku HTV emitirao kratki prilog s utakmice, od cijele utakmice prikazavši jedino četiri počasna gola hrvatske reprezentacije. Što se državne televizije tiče, Hrvatska je uništila Srbiju rezultatom 4:0 i samo valjda zbog tehničkih smetnji nismo vidjeli ceremoniju na kojoj se Kazan Arenom orila „Lijepa naša“, piše Dežulović za sajt TV N1.čiju kolumnu prenosimo u celini

"U najgorem pak slučaju - kako je to onomad, nakon pobjede Jugoslavije nad Hrvatskom 8:7 u finalu vaterpolskog turnira Mediteranskih igara u Bariju 1997, na HTV-u stručno objasnio hrvatski televizijsko-olimpijski mastermind Antun Vrdoljak, po kojemu smo „mi s Jugoslavijom praktički odigrali 7:7, jer smo onaj osmi gol mogli postići i mi kao i oni“ – moglo bi se reći kako je Hrvatska sa Srbijom u Kazanu praktički odigrala 4:4. Onih sedam golova, shvatili ste, mogli smo dati i mi kao i oni. Svakako, šupačko odbijanje da se uključi u prijenos dodjele medalja – kako u dane ponosa i slave, dok naciju još trese domoljubna ognjica od godišnjice Oluje, vojne parade i Thompsonova „Za dom spremni“ u Kninu, poštovane gledatelje ne bi provocirala s „Bože pravde“ i sportskom čestitkom hrvatskih igrača i selektora boljem protivniku - bio je zanimljiviji način da Hrvatska televizija obilježi tužnu godišnjicu jednog od najvećih skandala u povijesti hrvatskog sporta.

Tužna godišnjica jednog od najvećih skandala u povijesti hrvatskog sporta

 Ovoga ljeta navršilo se, naime, točno dvadeset godina od one nedjelje kad je reprezentacija tadašnje Jugoslavije, predvođena Divcem i Đorđevićem, u finalu Europskog košarkaškog prvenstva u Ateni pobijedila strašnu Sabonisovu Litvu i popela se na pobjedničko postolje.

Jedno od bizarnijih finala, u kojemu je zbog navodne sudačke krađe u polufinalnom porazu od Jugoslavije dvadeset hiljada Grka na tribinama zviždalo dojučerašnjoj pravoslavnoj braći i otvoreno navijalo za Litvu, završilo je još bizarnije: kad su dodijeljene medalje Litvancima i Hrvatima – koji su pobjedom nad Grcima u utakmici za treće mjesto osvojili broncu – a spiker u dvorani najavio zlato za europske prvake Jugoslaviju, reprezentativci Hrvatske pred konsterniranim su košarkaškim svijetom demonstrativno sišli s postolja i nestali iz dvorane.

Bio je, naime, srpanj 1995, i istovremeno je na drugom kraju Balkana započinjao još jedan finalni turnir. Akcijom Bljesak dva mjeseca ranije Hrvatska vojska je oslobodila Zapadnu Slavoniju, a Martić je za osvetu granatirao Zagreb. Pred sam početak Europskog prvenstva hrvatske su snage zauzele Dinaru, ključnu stratešku točku za veliko finale u Kninu, i Franji Tuđmanu dogodila se najgora noćna mora: mjesec dana pred Oluju, Hrvatska je trebala gledati svoje reprezentativce kako na najnižoj stepenici postolja mirno stoje na omraženu „Hej, Slaveni“, dok jugoslavenski - dakle srpski – reprezentativci trijumfalno dižu tri prsta. Iz Zagreba je stoga stigla direktiva od Josifa Visarionoviča Tuđmana, i neposredno pred dodjelu zlata Jugoslaviji reprezentacija Hrvatske napustila je postolje.Najzad, što se tadašnjeg direktora HRT-a ticalo, Hrvatska je praktički bila prvak Europe: onih 96 koševa u finalu mogli su dati i oni kao i Srbi.
  Kukavički, pizdunski bijeg

 Nikad prije i nikad poslije, u svih četrdeset pet godina koliko pratim sport, nisam vidio ništa tako sramno i kukavički kao što je bio taj pizdunski bijeg s postolja.Kad su nakon onog historijskog finala protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijadi u Münchenu 1972. američki košarkaši odbili primiti srebrne medalje, barem se nisu ni pojavili na ceremoniji: ako ništa drugo, njihov je bojkot bio protest zbog kontroverznih odluka suca finalne utakmice, čuvenog Bugarina Artenika Arabadjana.Ovo je, međutim, bilo nešto drugo. Nisu organizatori na jarbol stavili zastavu Socijalističke Republike Hrvatske, nisu hrvatski reprezentativci bili pokradeni, nisu najzad ni izgubili od Jugoslavije, niti uopće igrali protiv nje – nije se, ukratko, dogodilo ništa zbog čega bi makar nemušto opravdali svoj kukavički potez.

Pobjegli su kao pičke samo zato što Vrhovnik nije mogao podnijeti da su Srbi prvaci Europe, a da im hrvatski vitezovi moraju još i sportski čestitati. Ili da se, daleko bilo, nekome od dojučerašnjih jugoslavenskih reprezentativaca na ceremoniji omakne, pa da zapjeva „Hej, Slaveni“.

Da se, eto, uopće nisu ni pojavili, ili da su sačekali dodjelu zlata, pa skinuli hlače i okrenuli guzice jugoslavenskoj reprezentaciji, taman da su zapjevali „Lijepu našu“ nadglasavajući se s himnom iz razglasa, ili Divcu, Đorđeviću, Daniloviću, Paspalju i ostalima, dok stoje mirno, na prepad oteli zlatne medalje i pobjegli iz dvorane - ne bi to bilo jadnije i bjednije od šupačkog bijega s postolja.Nakon toga dogodilo se ono što se dogoditi moralo: kako su te nedjeljne večeri sišli s postolja, nikad se više, do dana današnjeg, na njega nisu vratili.Hrvatski košarkaši - koji su do tada, što u sastavu Jugoslavije, što kao reprezentativci samostalne hrvatske države, na trideset pet svjetskih, europskih i olimpijskih natjecanja osvojili nevjerojatnih trideset medalja - na sljedećih dvadeset velikih natjecanja zaredom nisu više uzeli nijednu jedinu.

 Sve od tada do danas struka i novinari pitaju se što se dogodilo s nekad moćnom košarkaškom Hrvatskom, koja je još polovicom prvog poluvremena olimpijskog finala u Barceloni 1992. onim monstruoznim Arapovićevim zakucavanjem preko Robinsona vodila 25:23 protiv američkog Dream Teama s Michaelom Jordanom, Larryjem Byrdom i Magic Johnsonom, najjače sportske ekipe koja je ikad kročila Zemljom. Dvadeset godina stručnjaci tako analiziraju je li za propast hrvatske košarke kriva prerana smrt Dražena Petrovića, odlazak talenata u NBA, Cibonino ubojstvo domaće lige ili svađe u Savezu, a sve je zapravo započelo nesportskim, šupačkim bijegom iz Olimpijske dvorane u Ateni.
  Hrvatska nije imala muda

 Nije riječ o svemirskoj ravnoteži ili prokletstvu, kako to vole nazivati nadahnuti sportski esejisti. Stvar je znanstveno, upravo empirijski dokaziva. Momčad koja ne poštuje sport kojim se bavi i ne čestita boljoj od sebe, pa taman da je ta sastavljena od ubojica – a jebiga, nije – samo igrački demonstrira svoj ljudski kukavičluk. Velika muda i mnogo hrabrosti trebalo je da se 1995. čestita Srbima u Ateni, a Hrvatska tih muda, nažalost, nije imala.Danas, dvadeset godina kasnije, znamo: Franjo Tuđman – čijom direktivom, valja se i toga sjetiti, Hrvatska televizija godinama kasnije nije prenosila nijedno finale nijednog sportskog natjecanja u kojemu je igrala Srbija – morao je Sabonisu, Marčiulionisu i Kurtinaitisu dodijeliti najviše državne ordene.Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije - talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. To nije ni svemirska ravnoteža ni prokletstvo, to je elementarna sportska psihologija.Da Hrvati, naime, znaju biti veliki i dostojanstveni u pobjedi, znali bi valjda biti veliki i dostojanstveni i u porazu. A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onoga ljeta 1995. ni ovoga 2015. kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu. Ima zato boga, ili pravde, čega god, nečega mora biti.Da parafraziram starog prevaranta Gorana Bregovića i onaj njegov proročanski stih o pjesmi i oluji: tko ne sluša „Hej, Slaveni“, slušat će „Bože pravde“.

Tužno je bilo večeras u nikad praznijoj ove sezone hali sportova „15.septembar“.

Nisu kamere stečajnog upravnika  valjevskog fudbala oterale gledaoce, prisutno zlo na košarci, već ružna odluka da se u “našem” terminu igra meč 7.kola SLS protiv  FMP-a iz Železnika. Sramotno je podrediti finale fajnal fora Evrologe, i podceniti do te mere inteligenciju svih Valjkevki i Valjevaca  još uvek u šoku posle sramotnog poraza u Nišu, da će pored tv prenosa meča za titulu prvaka Evrope, i onog drugog tv prenosa iz Valjeva, doću baš u „njihov“ termin u pola osam da gledaju meč Super lige Srbije.

Vladimir Đokić bez Otaševića i Maleševića, Boris Bakić je povređen još u ABA ligi, sjajno je  motivisao“ostatak“ ekipe, a u želji da odmori preumorne, što je fakat, gurnuo je u vatru klince dvedene u Valjevo da postanu igrači. Večerašnji učinak podseća na nešto već   toliko puta viđen, proteklih godina. Od babe devojka neće postati, a klinci sa klupe večeras su  totalno zakazali, i kao retko ko nam pokidali nerve svojim odnosom i  učinkom u igri. Do te mere su u drugom poluvremenu pokvarili utakmicu da je bilo muka gledati košarkaški jad i čemer, kako se ispostvilo u većem delu nikada dužeg trećeg i četvrtog kvartala, sve skupa skoro dva sata !?

Prolazio je Vladimir  Đokić kroz raznorazna iskušenja od posotvljenja do danas. Dolazili su mnogi  spremali se da ga naslede, ali je  sve udare preživeo.

Ali sudbina osuđenog na  električnu stanicu je veliko ZLO. Đokić takav tretman ne sme da ima !

Zaboravne ću podsetiti da je  taj isti  Vladimir Đokić sa ovom „smešnom“ ekipom postao čudo neviđno,  strah i trepet za šampione eks republika SFRJ u ABA ligi. Da podsetim zaboravne,  pobede nadeVojvodinom i Mega Leksom u gostima u Super ligi nemaju cenu.

Neko bi da potopi i udavi ono malo dobra u ovom gradu. E, neće moći. Zla je  previše, još  eliminacija Đokića bi bilo značila da smo  kao Valjevi i Valjevke obrisani u svom gradu.

 Preskočio je Đokić večeras razgovor  sa za njega uvek strpljivim poslenicima„ sedme sile“

Ovo je za novinare  do sada najneprijatnije iskustvo!                    

Vladimire samo da znaš, ljutimo smo, ali te ne mrzimo, jer znamo da je i tvoj posao, čak i teži od našeg, podcenjenog i urnisanog  na svakom koraku, negativnom selekcijom i sistemom u kome je vredno samo ono što ne vredi.  

Ovo se odnosi isključivo na manjinu koja pre svega voli svoj svoj posao, radi ga časno, odgovorno bez poltronisanja, dodvoravanja, i bez para!

A danas se sve vrti oko love!

Pa zato valja pogurati sve vas sposobne i vredne da sa parama potrošenim za opremu šampiona ABA lige, ma koliko pucalo i po vašim i našim leđima,  ostanete istrajni, ali podržite  valjda ljda zajedničku  borbu, da u sa vašim istorijskim uspehom konačno overimo izgradnju valjevske Arene i to samo u periodu od pola godine.

Jednostavno, na  VAŠ pobednički način, nikad viđen do sada!

 Vladmiru Đokiću, poštovanje i za odluku da ečeras  pred novinare izađe Miško Janković . Momčina Miloš će na Vidovdan napuniti 21. godinu. U Nišu je nagovestio a večeras potvrdio da će biti značajno  pojačanje, za već umorene ratnike, osuđene da u 25 dana maju i 4 dana juna, dakle za manje od mesec dana odiraju 12 utakmica !

Za neobaveštene i nestrpljive konačno  takođe bitna informacija.

U narednih sedam dana meri se kompletna sezona.

Pobedama  nad Vojvodinom u sredu 20. i protiv Mega Leksa, takođe u Valjevu u ponedeljak 25.maja, oba meča će biti odigrana u „njihovom“ terminu, a našem nikako, staviće se tačka na sve što se dešavalo od  4.oktobra 2014.  do baš tog u onoj „omraženoj“ SFRJ  Dana mladosti ! 

Mladost nam je obnovila porušenu zemlju, izgradila, puteve, mostove,  pruge, fabrike, gradove...

Valja  i današnju probuditi i nagovoriti je ličnim primerom da nešto radi, a ne da čeka plate roditelja i penzije  baka i deka, da bi životarili umesto da punim plućima žive svoje tek započete živote.

A, večerašnja utakmica je bila dobra taman do početka finala fajnal fora u Madridu, gde je Ral nadvisio Olimpijakosa, a u predigri za 3.mesto CSKA Žocov Fnerebahče.

Da li je Filip Čović bio sa tatom u Madridu da podrži klince crveno belih poražene u finalu juniroskog fajnal fora od Reala, ili u Pioniru na derbiju sa Partizanom, ili ga stvarno bole leđa, čuće se.

„Panteri“  su postali male mace, za što su njihov trener MIlan   Gurović ima objašnjenje: „Pojedinci bez  obzira na mladost, svojim odnosom ne zaslužuju dres FMP-a!“

Metalac je u 25.minutu stigao na plus  23( 77:54) a zatim sa klincima sa klupe spao samo na plus  deset (81:71) u 38. minutu, da bi do kraja vratio prednost na “podnošljivih”  15 poena razlike.

Dobra vest je da se povređeni oporavljaju i vraćaju. Nikola Malešević je već preboleo Niš, a na parket će u sredu, ko  drugi do harizmatični gladijator Nikola Otašević.

Nikola Jevtović je duboko zaorao četvrtu pobedničku brazdu, dabl dablom i učinkom od 25 indeksnih poena. Nemanja Protić je ubacio najviše, 16 poena, jedan poen više od večeras sa dostojnom minutažom svog rejtinga Mlađe Jeremića. Miloš Janković je takođe bio dvocifren, kako i Marko Ljubičić. Po indeksu uspešnosti 19, Đorđe Majstorović je na drugom mestu u timu, iako je postigao samo devet poena, dva manje od kapitena Dušana Kutlešića.

METALAC FARMAKOM –FMP 88:73 (28:18, 27:18, 22:18, 11:19).

Hala sportova „15.septembar“. Gledalaca: 400. Sudije: Maričić (Kraljevo), Uroš Nikolić i Vladimir Jevtović (Beograd).

METALAC: Protić 16, Janković 12, Kutlešić 11, Majstorović 9(5sk), Jevtović 12(13sk, 3 as), Jošilo 1, Ljubičić 12(5as), Rakićević, Todorović, Vuksanović, Jeremić 15(5-3 trojke).

FMP: Davidovac 9(6sk), Mićović 2, Apić 16(5sk), Lazarević 1, Dobrić 13(5sk), Peković, Gudurić 15(5sk), Radovanović, Ostojić, Šturanović 10(7sk), Đoković 7(4as).

U 7.kolu SLs Tamiš je stigao do prvenca u Pančevu protiv Konstantina 79:71, Mega Leks je pobedio u dodatanih pet minuta Vojvodinu 88:87,a u psolednjem meču Crvena  zvezda Telekom je sa vetrom u leđa Vojinovića i Glišića stigli do šeste pobede protiv Partizana ove sezone.

Crvena zvezda Telekom je prva sa sedam pobeda, drugi je Partizan sa 6. Slede Metalac Farmakom i Mega Leks sa 4,Vojvodina ima 3, FMP 2, a Tamiš i Konstantin  po jedan trijumf.

Već u u utorak Partizan čeka Konstantina, u sredu Tamiš u Pančevu FMP-a. a Metalac Farmakom u 19,30 Vojvodinu. Kolo završavaju Mega Leks i Crvena zvezda Telekom u Sremskoj Mitrovici u četvrtak.