ZORAN ĐORĐEVIĆ SA "MARKOSOM" NA FESTIVALU U LOS ANĐELESU
- Written by Dragan Ilić
- Be the first to comment!
Svojim filmom naslovljen je "Marcos: Força de Vontade" na jesen će ga videte i filmska publika u svom Valjevu, režiser Zoran Đorđević, decenijama živi u Brazilu, učestvuje na filmskom festivalu Three Acts of Goodnesu u Los Anđelesu.
Zoranov film "Marcos: Força de Vontade" potvrđuje istinu, da se istrajnošću i borbom mogu savladati sve nepremostive prepreke u životu.
Čovek bistrog uma, nestvarnog stvaralačkog dara, ali pre svega verom u sebe, može da prevaziđe sve što ne može ni da sanja a desi mu se. Izrečena mudrost, da samo umetnici mogu biti srećni do smrti, jer rade i zive u svetu svog talenta i svojih dela, dobija svoju potvrdu u Đorđevićevom filmu.
Posebna zanimljivost je što početak snimanja filma datira od daleke 1996 godine. To je dokumentarac koji prikazuje život slikara rodjenog sa cerebralnom paralizom, ruke ne koristi, a slika, crta i sve radi levim stopalom.
“Na svom zivotnom putu svojom genijalnošću, pre svega božanstvenim darom i ličnom upornošću Marcos "preskače" sve prepreke na trnovitom putu do uspeha. Za njega nemoguce ne postoji”, kaže Đorđević.
Izuzetno je važno pomenuti da je u izradi filmskog projekta učestvovalo i nekoliko Valjevaca.
Duško Arsenić je uradio za film nekoliko plakata i oni predstavljaju marketinšku podršku u propagandnoj kampanji.
Originalnu filmsku muziku je uradio takodje Valjevac, Uroš Stojanović, a kompletna muzička podloga je snimljena i miksovana u studiju muzičara Vladimira Ruzicica-Kepca. Vladan Obradović je uradio digitalizaciju dela filma, rađenog daleke 1996. godine, na 16 mm filmskoj traci, kamerom ARRI.
Priča o posvećenosti i upornosti je inspirisala Đorđevića na napravi film o Markosu rođenom sa cerebralnom paralizom, isključivo zbog ljudske neodgovornosti. Uz to si crn, živiš na periferiji grada, u porodici sa desetero brače i sestara. Ostaneš kao dete bez oca, a uspeš prvi put sedneš tek sa šestoj godini.... U isto vreme otkriješ dar i ljubav za crtanjem I slikarstvom. Kreneš u školu sa "normalnima", tek sa 16 godina. Trpiš dostojasntveno sa osmehom, potcenjivanja, rasističke uvrede pre svega, ali ne odsutaješ. Neprestano se usavršavaš, čak i umetnički fakultet slikanja studiraš sa "normalnima"...
U takvim okolnostima uspeš da finansiraš i sopstvenu kuću, zaljubiš se, oženiš, danas imaš i dvoje dece, uspeo si i u životu, a tek su ti 52 godine.
Dakle, ne postoje prepreke. A i ako na njih naidješ, pronadješ način da ih prevazidjes i preskočiš.